World of Tinuviel
Mormegil IV.
Uskoro je pred nama izronio sivi gradić, utvrda, i znali smo da nas put vodi kroz nju. I da nemamo izbora. Uveli su nas u sjevernu kulu gdje je za stolom sjedio čovjek u sivom ogrtaču. Bio je star, prosijede kose i crnih očiju. Pozvao nas je da sjednemo. Kao što će nam Beathor objasniti kada izađemo iz utvrde, bio je to grey robe, jedan od onih koje je stvorila božica Takisis, koji su posebni po tome što posjeduju Umjetnost i mogu se boriti. Mag nam je ponosno ispričao kako ih je porazio crveni mag Mordred tako da im je dao nacrt kako napraviti pravi Dragonlance, a osim njih uspio je nasamariti i samog Hidukela, Princa laži. U svakom slučaju, grey robe nam nije dao nove informacije, ali smo zato mi njemu morali objasniti o crnoj krljušti i Fistovim ogrlicama. Kada smo spomenuli Fista, njegovo držanje se promijenilo. Pustio nas je da prođemo bez daljnjeg zadržavanja. Prije polaska pozvao je Barahira da popričaju nasamo. O čemu, nismo saznali.
Slijedeća dva tjedna prošla su u sivoj magli pustih ravnica. Ponekad nam je monotoniju putovanja prekinula borba sa mjesnim beštijama, nijedna vrijedna pamćenja. Iako, važno je istaknuti Barahirovu iznimnu sposobnost baratanja oružjem. Čuvali smo si leđa, i svakim danom bili sve bliži. Ionako smo jedni drugima bili sve u tim sumornim danima i crnim noćima. Putovali smo, grabeći sve dalje, dolazeći sve bliže… čemu? Sudbini, recimo to tako.
A onda je naše jednolično putovanje osvježila nova rasprava. Naime, došli smo do točke od koje smo lako mogli skrenuti za Neraku, što je našeg maga oduševljavalo. Tvrdio je da će to biti pravi izazov i, ako uspijemo išta naći, tako ćemo pomoći našem konačnom cilju. Dula se složila s Beathorom, ali Barahir, Fengar i ja smo ih uspjeli odgovoriti od odlaska u tu crnu zemlju u kojoj su na svakom uglu vrebale opasnosti.
Čini se da je naše slaganje dalo hrabrosti Barahiru i učvrstilo njegovu vjeru u našu odanost misiji. Navečer, kada smo se smjestili u kamenu izbu koju nam je načinio klerik, Barahir je napokon otvorio svoju dušu i počeo pričati o sebi. On je jedini, posljednji, pripadnik svoga reda koji ne postoji već stotinama godina. Njihova je posebnost i velika čast pristup Tobrilu, knjizi u kojoj je sve zapisano i sam Barahir čitao je njegove dijelove. Zbog neke pogreške iz prošlesti, koja je očigledno bila suviše bolna da bi je podijelio i sa kim, probuđen je iz sna i poslan da spasi svijet od Gotmungove prošlosti. Naravno, čuvajući Mormegil. Njegova saznanja kazuju da se sve rase moraju ujediniti i da je to jedini način kako poraziti Prvorođenog. Solamnija će pasti, bit će izbrisana s lica Krynna. Također je znao i više o crnim jahačima: oni dolaze iz Nerake, iz njezinog tamnog srca utjelovljenog u Takisisinom hramu koji je nekoć pripadao Kingpriestu. Budući da je Kraljica odbačena i njezinog zviježđa više nema na noćnom nebu, nije vjerovatno da je ona uplela svoje prste u to. Magu su počele padati na um ideje o tome kako bismo trebali odnijeti crnu zmajevu krljušt u hram i tako prizvati Kraljicu, kako bismo mogli otvoriti portal bogovima da se vrate, kako bismo mogli uništiti kamen temeljac hrama… no, njegove ideje nisu padale na plodno tlo. Crni jahači su samo još jedan razlog više zašto smo odlučili ne ići u Neraku, nego još brže pohitati prema Zmajevim planinama i Bahamutu Zlatnom. Jer u bitci kada je Gotmung poražen, zlatni je zmaj odnio ma tamo gdje je iskovan i nitko osim njega ne zna gdje se to mjesto nalazi. Bahamut Zlatni, jedan od prvih zmajeva koje je stvorio Paladin, još čuva njegova esenciju u sebi što ga čini…jednim od bogova. Barahir tvrdi da mač nije iskovan sam: još jedan predmet, sestra, družica, jednako moćna – sjekira kojoj se gubi trag, moguće je oružje protiv Gotmunga i samog Mormegila. Pogled mi je odlutao do Duline sjekire. Je li moguće…?
Mormegil XIII.
Barahir nije mnogo govorio. Zapravo, proći će dugo da zadobijemo njegovo povjerenje.
krenuli smo dalje, kroz teške sumorne prizore ovog dijela svijeta. dani su prolazili u strahu od prisutnosti koju smo osjećali. iako je Fistova utvrda bila iza nas, užas koji smo proživjeli tamo činio se tek kao početak strahota koje će se desiti.
na putu smo susreli tek nekoliko divova i njihovih mačaka i još jednom se naše oružje pokazalo efektivnim.
a imali smo dobro oružje, bilo da je riječ o onome što nam je Rerox milostivo poklonio, bilo da je riječ o pronađenim i naslijeđenim oružjima.
mag se još borio s prstenom. izvodio je čuda s njima, skidao se bos i gazio ga, nervozno ga bacao po tlu, provodio sate u meditaciji... nije se činilo da je imao uspjeha. no, to ga nije spriječilo da i dalje pokušava.
Dulina sjekira zaista je izgledala prekrasno i znali smo da je moćna. naše pretpostavke tek će se upotpuniti kada saznamo nešto više u jednom dalekom, zaboravljenom gradu.
i Dragonslayer na mojim leđima. naslijeđe Kit-kananova naroda vraćeno u ruke njegovih potomaka. pitam se jesam li posljednja od mojega roda.
naravno Cuntulionov srebrni luk koji je tako spretno pogađao. desilo se da je strijela promijenila putanju ne bi li došla do svoje mete. vrlo moćno oružje.
i Barahir je sa svojim sabljolikim mačevima jednako dobro i precizno pogađao kao i bilo tko od nas. zapravo, čak i bolje.
bila je to dobra borba, ne previše iscrpljujuća, ali pravo nadahnuće umornim putnicima kojima je nada izmicala iz ruku.
Mormegil XII.
Dok mag razmišlja o tome što je rekao, dok smišlja kako kupiti Galana Draca, ako je to uopće moguće, naša priča teče dalje. Nakon kratkog oporavka nastavili smo naš mračan put. U sivoj pustiši vidjeh kako nam se približava jahač u crnom. Protrnula sam. Nismo bili spremni za još jednu borbu. Međutim, što nam je lik bio bliži, bilo je vidljivije da jahač leži pognut na konju koji jedva klipše. Srušili su se nekoliko metara od nas. Pohitali smo vidjeti što se događa. Skinuli smo jahača s umiruće životinje. Bio je to čovjek, tamne kose i iznenađujuće lijepih crta lica, na izmaku snage, posječen, krvav… dula mu je prislonila svoj privjesak na grudi i moć božice Mischakal počela je liječiti njegove rane. Bio je to dobar znak – već smo naučili da privjesak odbija liječiti one čije srce nije u potpunosti dobro. Tako se naš put ukrstio s Barahirovim, čije ime Dula nikako nije mogla zapamtiti – zvala ga je Baramir, Farahir, Barafar… dugo je trebalo da Barahir otkrije svoje tajne, tjedni puta, prepirki i borbe. Na prvi pogled vidjelo se da Barahir pripada nekom redu, ali nam je odbijao reći više o tome. Rekao je samo da su ga napala dva tamna vilenjaka i to je bilo dovoljno da ne sumnjamo u njegovu priču i da ga prihvatimo u družinu. Usto, vjerovali smo božici koja je djelovala kroz Dulin privjesak. tako smo, for better or for worse, prihvatili Barahira.
28.09.2007. u 07:53 | 3 Komentara | Print | # | ^Mormegil XI.
Čovjek, odnosno vilenjak, bi mogao pomisliti da će mag biti zahvalan na povratku iz ništavila… ali ne, on me bijesno pogledao tvrdeći da bi se bio i sam izvukao. Doduše, priznao je da nije imao pojma kako, ali on bi to izveo. Nisam baš sigurna.
Ne tako daleko od nas, Gotmung je napredovao. Viđali smo u svojim snovima uništenu zemlju kojom je prolazio, ostavljajući iza sebe trag gori i od smrti, poptunu i nesavladivu prazninu. Pred mojim očima voljeni Qualinesti je nestajao, a moj narod spremao se za rat i bitke koje ne donose nadu u iščekivanju slijedećeg dana. Nešto u nama je šaputalo da moramo požuriti.
Crne ogrlice stezale su nas, ne fizički koliko svom okrutnom namjenom. Jedino Beathor, kojemu smo ogrlicu skinuli dok je bio u stanju… nesvjesti? Poluživota? Nije osjećao njezin teret.
tko zna na što je nalik moja šuma sada! postoji li uopće.... ili je Solamnija sve što je ostalo....a ovdje će se odigrati posljednja bitka... padne li Palantis, pao je svijet. zavladat će praznina. a mi čamimo u tamnici u njegovom predgrađu, nesposobni da to spriječimo. nisam nikad mislila da ću kraj dočekati sjedeći na hladnom kamenu i čekajući.... draže bi mi bilo umrijeti s oružjem u rukama...
nada polako umire, osjećam to, vidim u očima svojih suputnika. zakazali smo. pod pretpostavkom da bi uspjeli učiniti ono što smo morali, što moramo. kako smo uopće mogli pomisliti da baš mi, od svih koji prebivaju pod nebom koje obasjavaju tri mjeseca, baš mi smo odabrani nekim čudnim usudom da spaimo svijet?! bili su to dječački snovi koji su u našoj mašti oživjeli.... ali ipak.... mi smo ti odabrani od bogova, mi smo oni koji su vidjeli Zmajeve planine, oni koji su vlastitim rukama dotaknuli Mormegil.... ne znači li to da ipak ima nešto u tome? o, Zyveline, ako ti je tvoj narod ikada bio mio, čuvaj naše šume, one su sve što imamo....
neobično kako se u ovakvim trenucima okrećemo bogovima. čini se da je vjera sve što ostaje kada sve drugo postane daleko. pitam se jača li ili slabi Fengarova vjera dok ovako sjedi, s glavom na koljenima. i, kvragu, gdje je Arya, sa svom svojom nepokolebljivom pobožnošću?! slabe su nade, ali one koje imamo dijelom polažemo i u nju. tko zna.... možda je u muškom svijetu uspjela izboriti svoje mjesto u redu paladina. jer ako nije, uzalud nam nadanja. možemo samo člekati da nam se mag koji stoji iza Federica i njegovih riječi smiluje. a za to su male šanse. okrećem se prema Beathoru:
-tko je onaj što upravlja Federicom?
Beathor me gleda i kroz zube progovara:
-Galan Draco.
Mormegil X.
Krenuli smo dalje. Slijedio je lagani uspon na visoravan. Sivilo se i dalje prostiralo svuda oko nas. Odjedanput se kamen u daljini počeo formirati i pretvorio u majušnog zmaja. Izvukli smo oružje, Beathor je krenuo u pohod u obličju orla. Iz prikrajka je istupio klerik, držali smo ga na nišanu. Kao što rekoh, sve svoje prijatelje upoznala sam s oružjem uperenim u njih. Ovo je bilo upoznavanje s Fengarom. Mislim da je ovo poznanstvo najviše godilo Aryi, koja je ubrzo započela razgovor s njim. Naspram Beathora koji joj je često spočitavao pad bogova u koje je svim srcem vjerovala, Fengar je dijelio njezin žar. No i to je kratko trajalo, ubrzo je ispred nas sletio prekrasan grifin,, imenom Gvimir i tražio da se paladinka hitnim poslom vrati u Solamniju. Nismo je nakon toga više vidjeli, ali se nadamo da je uspjela u svom naumu. A što se Fengara tiče, njega su nadređeni mu poslali da traži predmet na sjeveru znan kao Aldurek. Padala je noć i klerik je iz stijene oblikovao izbicu veliku tek toliko da svi stanemo u nju. Ostala sam na straži, zrak oko nas mirisao je na nemir. Čula sam disanje. Okrenula sam se taman dovoljno brzo da vidim dva jahača kako nam se približavaju s obje strane. Okrenula sam se probuditi stale, ali strah ih je već probudio. Osjećala sam kako mi poput pijavica ova zla neprirodna stvorenja prodiru u glavu. Počeli smo se grčevito boriti. Beathor i Fengar su ostali u zaklonu, potpuno tihi, ali pokreti su im opisivali unutarnju borbu, u doslovnom smislu riječi. Potrajalo je oko pola sata, borili smo se što smo bolje mogli. Borili smo se dok jahači nisu pali, a kako su umrli tako su im se tijela pretvorila u prah. Svi smo bili čitavi, jedino je mag nepomično ležao. Prišavši mu, shvatila sam da nije niti živ niti mrtav, da luta bespućima vlastitog uma. U očaju, izvadila sam Reroxov poklon, onaj isti prekrasan rog i svom snagom puhnula u njega. Nije se čuo zvuk. Pred našim se očima lagano, poput sastavljanja čestica fine prašine formiralo stvorenje nalik na prekrasnog modrog anđela.
-Dijete, zvala si me. Ja sam Azur, a ti si me upravo prizvala.
Bilo je tako neobično razgovarati s nekim za koga sam čak i ja, sa svojih preko dvjesto dugih godina, bila tek nedonošče. Pomalo zbunjujući osjećaj.
-Da, treba mi tvoja pomoć. Možeš li pomoći mom prijatelju?
Pogledao me onako kako majka gleda dijete koje ju nije u stanju pratiti kroz razgovor.
-Naravno. Što nudiš?
Uhvatilo me beznađe. Što bih ja mogla ponuditi astralnoj devi? Gledali smo se.
-Možda ovaj rog?
Učinilo mi se da mu se kraj usnice trznuo.
-Neka bude tako. Ja ću tebi vratiti tvog prijatelja, a ti meni slobodu.
Zadovoljno se nasmiješio i prišao Beathoru. Položio je ruku na njega, mag je duboko udahnuo zrak oko sebe i otvorio oči. Zatim se okrenuo prema meni i pružio ruku. Dala sam mu rog i on je nestao na jednak način kao što se i pojavio.
Mormegil IX.
Napokon smo dovedeni pred starca posljednji put. Sjedio je ispred nas na svome tronu. Zelena
ruka izvirila je ispod crnog plašta, a ispucale usnice nešto su tiho mrmorile. Ispred njega se počela formirati crvenkasta maglica koja je polako počela dobivati oblik. Bio je to jedan od demona s druge astralne ravni. Fistandantilus mu je nešto rekao i demon je prošao iza njega kroz jedna od vrata. Ubrzo se vratio noseći na pladnju crne ogrlice, potpuno okrugle i savršeno glatke. Bez riječi smo uzimali svatko svoju i stavljali je oko vrata.
-Sada će svi znati kome pripadate! No to ćete tek otkriti.
Opako se cerio Fist.
-Donijeti ćete mi mač. Pazite da ne zastranite. Tako vam je to kad se igrate igre prijestolja.
Već su nam prilazili patuljci da nas odvedu kad je Fist nadodao:
-I da, onaj kojeg tražite više nije onakav kakav mislite da jest.
Bila je to rečenica koja će nas dugo proganjati i provest ćemo mnoge sate razmišljajući i raspravljajući o tome. Bilo kako bilo, otpratili su nas iz grada. Posvuda su bile iskopane jame i iz njih su dopirali neprirodni krikovi. Čini se da Fistandantilus priprema vlastitu stravičnu vojsku. Dok smo izlazili iz grada mimoišli smo se sa dva tamna vilenjaka koja su nas oholo pogledala. Izgleda da je Fist sklapao saveze sa svim tamnim stranama do kojih je mogao doći.
Čim smo izašli iz grada stali smo odmoriti se na svježem zraku. I dok smo opet slobodni zadovoljno pregledavali opremu koja nam je u cijelosti vraćena, mag se odmaknuo od nas. Dula se počela smijati; okrenula sam se taman na vrijeme da vidim Beathora kako jednom bosom nogom gazi po prstenu. Nasmijala sam se i ja, izgledao je strašno isfrustrirano. Napokon je sjeo i ljutito bacio šešir s glave. Došlo je vrijeme da saznamo tko je zapravo Fist i zašto je naš mag toliko bijesan.
-Fist je kreatura, čovjek koji je živio pred mnogo godina i uspio postići besmrtnost. Ono čemu teži jest da postane bog. Zaposjeda druge kako bi sam mogao živjeti i ne može umrijeti dok se ne unište dva kamena u koje je prelio svoju životnu energiju. Neko vrijeme ga je nosio Raistlin u sebi. Magiju koristi bez ikakvog znanja o Arkani; on nosi magiju u sebi. Zapravo, Fist je najmoćnija kreatura koja hod Krynnom. Čak se i borio u bitci protiv Gotmunga. Jedini koji mu može parirati je moćni bijeli mag Par-salin, koji ga je već jednom uspio prevariti.
A naš mag ima jedan njegov dio, ali mu ne može prići. Beathor nam je pričao u natuknicama, tek toliko da uspijemo stvoriti sliku. Iako mislim da je tako govorio jer je bio previše ljut da bi nam mogao ispričati cijelu priču. U svakom slučaju, znali smo da ne smijemo mač donijeti Fistu. Ali nismo znali kako djeluju ogrlice koje su na nama. Pretpostavljali smo da funkcioniraju kao nekakav uređaj za praćenje. Zamišljali smo Fista kako pomoću magije promatra gdje smo i što radimo. Kako smo naivni bili!
Mormegil VIII.
Oči su mu sjajile natprirodnim sjajem dok je jezivim glasom progovorio:
-Tako dakle, friško meso. Bolje od divova!
Lagano je zamahnuo krilima od uzbuđenja. Smučilo mi se. Arya stoji pored mene paralizirana od očaja i straha. Na svu sreću, naš mag donosi odluku.
-O Veliki, mi samo prolazimo ovim putem, na misiji koja se tiče i tebe i nas.
-A što bi se to moglo mene ticati da ima veze s vama jadnicima?!
Zvuk koji je nakon toga proizveo trebao je biti nalik na smijeh, ali u mojim ušima čulo se kao struganje metala po glatkoj površini.
-Jesi li možda, veliki, primijetio one crne jahače?
Zmaj zastane na trenutak. Energija je naprosto isijavala iz njega.
-Hm… Ona mi je rekla o njima. Nastavi, bijedniče.
Beathor vadi Dalamirov scroll iz ogrtača i počinje ga čitati. Ipak, riječi su mi nerazumljive i ne shvaćam što piše. Na licima paladinke i barbarke vidim da niti one ne razumiju. Beathor govori dalje:
-Ono što slijedi ne mogu pročitati. Što sad kažeš, o veliki zmaju?
Crni zmaj je na trenutak sklopio svoje kose oči i tišini razmišljao. Nakon nekoliko trenutaka progovorio je vrlo sporo:
-Ovo nije dobro. Ona mora znati što se događa. Kao što znate, nakon zadnjeg rata i njezino je zviježđe nestalo sa noćnog neba. Ona se mora vratiti!
Okrenuo se i sa prsa izvadio jednu potpuno crnu krljušt. Pružio ju je magu.
-Pustit ću vas da odete živi. Krenuti ćete u Neraku i položiti krljušt na Polje bogova. Takisis mora biti prisutna ponovo. Upozoravam vas, znat ću ako to ne učinite. A onda ću doći po vas.
Rekavši to, odletio je. Zastali smo u tišini. Beathor je objesio krljušt na leđa. U sumornom raspoloženju krenuli smo dalje do kraja klanca. Bila je to moja prilika, ali sad više osveta nije bila važna. Ulozi su se povećali, igra je postajala opasnija. Na kraju klanca usječenog u planine stajala su vrata patuljačke izrade. Na njima nije bilo natpisa, a sve čarobne riječi koje je Beathor znao nisu bile dovoljne da se otvore. Posjedali smo na pod. Crna sjena koju je zmaj ostavio još je bila na nama. Zar ćemo se sada vratiti, kada smo pred vratima Zakarima? Odjedanput se Dula ljutito ustala i svom snagom lupila sjekirom po vratima. Svi smo ju u čudu pogledali. A vrata su se počela otvarati. Poskakali smo na noge, s oružjem u rukama. Pred nama je stajala beskrajna armija patuljaka i ljudi, izgledali su deformirano, kao da se raspadaju, a oko njih se širio ogavan smrad. Vrlo brzo su nas opkolili i razoružali nas. Stavili su nam okove na ruke i počeli nas vući prema zdanju koje je izgledalo kao velika kamena grobnica kakve su podizali u staro doba. Masa tjelesa oko nas zaklanjala nam je pogled, te nisam uspjela promotriti kako izgleda unutrašnjost palače, sve dok nismo došli u tamnice. Okovali su nas na zid, jedne do drugih, raširenih ruku i nogu. Počinju tjedni mraka. Nisam se mogla micati. Nisam mogla dotaknuti nikoga od svojih drugova. Nisam ih mogla vidjeti. Prepoznala sam Dulu po disanju s moje lijeve strane. Pokušala sam strgnuti okove, ali bezuspješno. Prolazili su dani da nitko nije dolazio. Počela sam se pitati hoće li nas ostaviti da istrunemo u zaboravljenim tamnicama. Ne znam koliko je prošlo kada su nečije ruke skinule okove. I nas sa njih. Odveli su nas, nemoćne da se odupremo u veliku zatamnjenu dvoranu. Na prijestolju crnom, sjedio je starac zelenkaste kože i zlobno se cerio. Pred nas su bacili sirovo meso i gurnuli nas na njega. Usprkos odvratnosti, jeli smo i povraćali, jeli i povraćali, da bar malo napunimo prazne želuce. Bez riječi su nas vratili natrag u tamnice. Ne znam koliko se to puta ponovilo. Pretvorili su nas u životinje, uzeli su nam svo dostojanstvo koje smo imali. Mrzila sam ih. U duhu sam se u mračnim satima vraća u svoje šume, na svoja polja, zamišljala kako slobodna trčim i dozivam nježne životinjice frulicom koju mi je otac poklonio.
Mormegil VII.
Počeli smo se spuštati strmim stepenicama. Oko jahača se poput plime širila jeza. Arya je isukala mač, a Dula pripremila svoju novu sjekiru. Izvukla sam luk i čekala da mi odvratno biće dođe u domet. Beathor je počeo izgovarati čaroliju; tijelo mu se počelo izvijati, smanjivati, izrastala su mu krila. Lice mu se grčilo dok su se na njemu formirali kljun i žute oči. Napokon se pretvorio u nešto nalik na orla. Poletio je i počeo se obrušavati na njega.. Arya se primakla jahaču s desne strane i uspjela mu zadati udarac po boku. Moja strijela mu je okrznula lijevo rame i odmaknula dio pelerine. Jahač je polako i smireno, kao u usporenom filmu, podigao mač. Dula je sa strahovitim pokličem skočila na njega i svom snagom zamahnula sjekirom prema podignutom maču i ruci koja ga je držala. Jahač se okrenuo prema njoj i krenuo zadati udarac, no u taj se čas Beathor – orao spustio iz visina i kandžama mu zgrabio kukuljicu. Jahač se smeo i pokušao sagnuti da se otarasi maga, ali se dočekao na Aryin mač. Kriknuo je; bio je to grozan zvuk koji je parao tišinu. Luk je pjevao, i ja s njim. Strijele su uglavnom pogađale ruke, noge i ramena. Izgledalo je kao da ga ozljede ne pogađaju, on se i dalje svejednako borio. Jednim jedinim snažnim udarcem poklopio je Dulu mačem i duboko joj zasjekao trbuh; pala je na pod. U taj tren paladinka mu je zarila mač ravno u utrobu, a moja strijela je napokon pogodila lice crnog jahača. Uspjeli smo ga nadvladati.
Priskočismo u pomoć ranjenoj barbarki, što smo brže mogli. Jedva je disala, ozljeda je bila vrlo teška. Činilo se da nema nade za našu novostečenu prijateljicu. Arya se u očaju odmaknula i pala na koljena. Počela se moliti. Beathor i ja smo stajali nad umirućom Dulom. Tada je Beathor spazio medaljon koji je nosila oko vrata. Na njemu je bila nacrtana ruka. Uzeo ga je. Pogledala sam ga. Bila sam tako bijesna na njega što u trenutku kada se jedan život gasi nama pred očima on razmišlja o predmetima koje bi mogao proučiti i prisvojiti. Prosiktala sam kroz zube da joj izvoli vratiti medaljon. Bila sam spremna boriti se s njim ako zatreba. Dao mi ga je u ruke i ja sam ga prislonila na grudi barbarke. Čim sam to napravila, medaljon je počeo sjajiti plavom svijetlošću, sve jače i jače. Njezina je rana zacjeljivala pred našim očima. Suze je zamijenio osmijeh; živjet će. Spasila ju je iscjeliteljska ruka božice Mischakaal. Dula je otvorila oči. U tom pogledu koji mi je uputila bilo je sasvim jasno da sam stekla doživotnu prijateljicu. Kasnije će mi uzvratiti uslugu i otplatiti dug, ali od toga dana se nećemo razdvajati.
Doduše, jednom ćemo biti različitog mišljenja, kada ona bude stala na stranu maga, a ja na stranu tajanstvenog neznanca. Vjerojatno je sreća što nismo odabrali put kojim je Beathor želio ići; naša bi se misija otegnula i možda bi bilo prekasno. A možda bismo uspjeli napraviti mnogo više. U svakom slučaju, meni je osobno drago da nismo krenuli ususret tami. Iako to smiješno zvuči ovdje, u tamnicama Palantisa. Mora postojati način da se izvučemo. Predaleko smo došli. Tko zna kakve misli prolaze kroz glave mojih suputnika. Jesu li se predali već? Ne, ne vjerujem. Bilo bi to tako malo nalik na njih. Ipak, izmučeni su nam i duše i tijela. Potreban nam je odmor, odmor u bajnim šumama Qualinestija! Ili što već njima pruža zadovoljstvo. Hoću li se ikad više vratiti… imam li se čemu vratiti? Hoćemo li ovdje, tako blizu cilja, a opet tako daleko, dočekati kraj vjekova? Sasvim sigurno nećemo. Makar grizli kroz zidove.
Dok se Dula odmarala, krenula sam izvidjeti klanac. Ovaj teren bio mi je nepoznat i nisam se u njemu dobro snalazila. Bilo je gotovo nemoguće čitati tragove na tvrdom sivom kamenu. Učinilo mi se da u daljini čujem rog. Vratila sam se po svoje suputnike, ovdje nismo bili sigurni. Barbarka je mogla krenuti dalje.
Dalje niz klanac opet sam čula taj zvuk i učinio mi se neobično poznat. Kao da su to… a onda zvuk iza nas, četveronožnog stvorenja. Divovi! Divovi sa svojim mačkama, a zvuk je pripadao lovačkom rogu. Okrenuli smo se. Arya i Dula su krenule prema mački, iz Beathorovih je ruku poletjela magična energija i pogodila mačku. Zacviljela je i na trenutak izgubila kontinuitet borbe. Bio je to koban trenutak po nju; mač i sjekira su zarezali nevjerojatno precizno. Oprezno smo pošli ususret divovima. Odjednom sam shvatila da se divovi bore s nekim ogromnim krilatim stvorenjem i ugledala bljeskove. Stvorenje ih je nagnalo u trk. Potrošila sam jednu strijelu da probije srce diva koji je počeo bježati prema nama. Izgleda sa sam našla svoj cilj; ovdje su obitavali divovi koje sam tražila. Ovdje sam trebala osvetiti Nimlotha od Qualinestija. Lepet krila, preplavljuje me tjeskoba, usnice mi se jedva pomiču dok govorim svojim suputnicima tu mrsku riječ: -Zmaj! Crni.
Arya se grči od bola koje prisutnost zla izaziva u njoj, a zmaj se približava. sletio je ispred nas. bio je odvratan, a zlo koje se širilo nadmašivalo je sve što smo dotad sreli.
Mormegil VI.
Tu noć smo, unatoč svemu što joj je prethodilo, mirno spavalo. Zapravo, bio je to jedini put u ovoj avanturi da sam se osjećala…spokojno. Blaženo smireno. Nešto mi je ispunjavalo srce i činilo noge lakim i poletnim. Osjećaj je oslabio pred ujutro, ali još je bio prisutan. Krenuli smo dalje tamnim hodnicima. Naišli smo na slijedeću prostoriju, koja je bila golema. Arya i Beathor su krenuli lijevo; svijetleći leptirić ih je pratio. Ja sam počela koračati uz desni zid. Nismo bili sami. Malo podalje od ulaza, na podu, vidjela sam toplinski obris humanoidnog stvorenja. Tiho sam dala znak paladinki i magu. Prišavši bliže, preda mnom je ležala najveća žena koju sam ikada vidjela. Bila je viša i krupnija i od Arye. Lagano sam ju lupila nogom. Žena je nevjerojatnom brzinom zgrabila moje koljeno, srušila me na pod i nadvila se nad mene sa sjekirom u rukama. Ostala sam nepomično ležati. Bio je to bolan pad. Gledala sam ju u oči i čekala slijedeći potez. Ruka mi je kliznula prema bodežu. Na sreću, prije nego li bi taj susret završio u krvi, arya i beathor su stigli do nas. Obje smo ih pogledale. Žena je spustila sjekiru i odmaknula se. Odahnula sam. Mogla sam zaključiti da ta borba ne bi dobro pošla za mene. Tako smo upoznali Dulu, ratnicu barbarskog plemena koje je živjelo na ravnicama. Izgleda da sam oboje svojih suputnika upoznala s oružjem u rukama. Doduše, obzirom na put koji smo prošli, nije ni čudno. Dula… kratke, kovrčave bakrene kose i najsvjetlijih plavih očiju na svijetu. Izgledala bi gotovo nježno da nije toliko ogromna. Pružila mi je ručetinu i podigla me na noge. Snaga u njoj je bila ogromna. Oprezno smo počeli zapitkivati. Aryin instinkt govorio joj je da Duli možemo vjerovati, iako mag naravno nije bio zadovoljan time da otkrijemo sve svoje tajne. On je zapravo vrlo rijetko otkrivao svoje tajne. Po jedan iz svakog plemena sa ravnica krenuo je u potragu. Dula je bila izabrana od strane svojih plemenskih starješina i vrača, da slijedi zvijezdu koja ju je vodila na sjever. Na naš put. Svijet je osjećao zlo koje dolazi. Koliko je na njega spreman, tek ćemo doznati.
Ubrzo smo se našli pred kamenim vratima. U visini prsa na vratima se nalazilo isklesano sunce, a oko njega u polukrugu bijaše ispisana inskripcija na svim jezicima. Pisalo je: onaj tko napuni gral rijekom života zaslužuje proći. Pogledali smo se; ova zagonetka nije nam oduzela previše vremena za razmišljanje, pogotovo nakon što smo bolje pogledali sunčev krug; u njemu se nalazio gral. Spremno smo zarezali podlaktice i pustili krv da teče u gral. Navikli smo krvariti na našem putu. Čim smo vratili gral na njegovo mjesto, vrata su se otvorila. Pred nama se pružao kameni hodnik koji je vodio do drugih vrata. Na njima nije bilo ništa isklesano, bila su obična kamena vrata ispred kojih je stajao kip ratnika. Kip koji je oživio čim smo prišli. Prazne duplje zasjajile su plavičastom svjetlošću; znali smo da je magija na djelu. Pokreti su mu bili precizni i ubojiti, ali as je bilo troje i nismo imali problema sa rastavljanjem kamena na sastavne dijelove. Bila je to jedna od lakših borbi. Kip je ubrzo pao, vrata su se otvorila. Unišli smo u hram. Na sredini su stajala dva oltara, na jednom je bio položen prekrasan oklop, savršeno očuvan. Na drugom su poredani ležali rog, bodež, prsten i sjekira. Osjećaj blaženstva se pojačao u meni, a sada sam mogla i na licima svojih suputnika vidjeti isto. Dula se nasmiješila i prišla sjekiri, diveći se njezinoj prekrasnoj izradi; bila je pravo umjetničko djelo. Odjednom smo shvatili da je još netko u prostoriji. Okrenuli smo se. Povukla sam se u iza svih. Pred nama se niotkud stvorio patuljak. – Dobrodošli. Očekivao sam vas.
U bilo kojoj drugoj situaciji bili bismo zbunjeni, al osjećaj potpunog blaženstva u nama dopuštao nam je samo da se smiješimo i gledamo u patuljka.
- Ja sam Dugon Redhammer, a vi ste, dragi moji, daleko od doma. Sviđa ti se sjekira, Dula?
Dula mu je odgovorila potvrdno, i tek je onda sa čuđenjem zastala. Otkud je mogao znati njezino ime? S druge strane, Beathor se zadovoljno smješkao.
- O veliki, izuzetno sam počašćen Vašim prisutsvom.
Nama koje nismo znale mnogo iz učenih spisa i priča obrazovanih ljudi, nije bilo jasno što se događa, ali smo znale da smo na sigurnom.
- Zbilja, Beathore. Ovo su teška vremena, teška vremena za svih, pa čak i za Nju u crnom. Doista, ja sam Rerox, Onaj koji je iskovao svijet, i mnogo sam žrtvovao da bih bio ovdje. Ali, kao što rekoh, ovo su teška vremena.
Na trenutak je dramatično zastao i obuhvatio nas pogledom.
- Prvorođeni je spreman. Možete ga pobijediti samo ako uništite mač, a to možete samo ako koristite ono što nas povezuje, ali ne i Gotmunga. A to je moć stvaranja koje sam se ja odrekao da bih bio ovdje. Zadaća koja je pred vama je mnogo teža nego što ste mislili.
Mrak mi je pao na oči čim je to rekao. Može li uopće biti teže od ovoga?
- Morate zaboraviti sve što znate i vratiti mač na početak stvari. To je jedini način da ga uništite. Dalamirov scroll poslužit će vam kao poluga od onoga koji je sve ovo predvidio.
Čak i ja sam znala za Astinusa, onoga koji sve pamti; zovu ga kroničarom svijeta i vremena.
- No, vremena je malo. Moram se vratiti. Mogu vam pružiti pomoć samo u vidu predmeta koji leže pred vama. Dula, sjekira je tvoja.
Dula se zadovoljno nasmiješila; bila je to moćna sjekira.
- Beathore, pretpostavljaš već da su bodež i prsten tvoji. Arya od Palantisa, ovaj će ti oklop dobro poslužiti. Nessa, uzmi rog. Siguran sam da će ti u bezizlaznoj situaciji biti od goleme koristi. Pažljivo rukujte predmetima koje sam vam dao. A sada požurite, i ne zaboravite da imate nešto što Gotmung nema.
U slijedećem trenutku više ga nije bilo. Posljednja vrata koje ćemo otvoriti nakon dugog hodnika izvest će nas na svijetlo dana. Ako se to može nazvati svijetlom. Ustvari, klanac koji se pružao iza planina bio je obasjan mutnom sivkastom svjetlošću, kao u kišne dane. Bio je pust i prekriven prašinom, niti jedne jedine biljke koja bi unijela zelenilo u tu sivu pustuš. Stresli smo se, prizor je bio odvratan. Ipak, susret s bogom je bio ohrabrujuć i spremno smo se uputili prema zavojitim kamenitim stepenicama koje su vodile u klanac. Na dnu stepenica čekao nas je crni jahač.
Mormeil V.
Ostatak dnevnika mi je bio nerazumljiv, jer je pisan na drevnom vilenjačkom kojeg, što zbog nemogućnosti a što zbog toga što me takve i slične učene stvari nisu previše zanimale, nisam nikad naučila.
Nakon kratkog predaha krenuli smo dalje mračnim hodnikom u utrobu zemlje dok nam je lepršavo svijetlo omogućavalo dovoljno široko vidno polje da budemo na oprezu. Nakon nekog vremena približili smo se prostoriji koja je isijavala blagu svijetlost. Državši čula napetim i budnim, provirili smo u ogromnu prostoriju. Na sredini je ležao kostur najvećeg zmaja kojeg sam dotad vidjela. Ispunjavao je gotovo cijelu prostoriju, istovremeno ju puneći strahom i poštovanjem, zlom kobi i euforijom oduševljenja. Kao i svaki zmaj, i ovaj tokom svog dugog životnog vijeka sakupio hrpe i hrpe i hrpe svakojakog blaga neprocjenjive vrijednosti. Shvatili smo da je svijetlo koje je lagano obasjavalo prostoriju ustvari sjaj zlata i dragocjenog metala. Počeli smo pregledavati prostoriju. Dojmila me se kakvoća blaga koje je ovdje ležalo, kao što bi se dojmila i bilo koga drugog, ali sam, naviknuta na jednostavan život šume, odlučila potražiti nešto što bi mi moglo koristiti više od dragulja i zlatnika. Za oko mi je zapaala prekrasna vilenjačka željezna košulja, ukrašena listićima mithrila i vrlo lagana, mnogo lakša od uobičajenih takvih košulja. Bila je prekrasna i bila je moj odabir od sveg blaga koje je tamo ležalo. Kasnije će se još jedan predmet odvojen od zaštite gorostasnog kostura, izuzetan i moćan, naći u mojim rukama, ali to će se dogoditi mjesecima kasnije, kada naša potraga, ili barem njezin početni dio, krene sasvim nepredvidljivim tokom. Zadovoljna svojim novim obrambenim rekvizitom, pogledom sam potražila ostale. Max i Beathor skupljali su drangulije i spremali ih u naprtnjače. Ljudi, pomislila sam, tako tipično za svoju vrstu. Kao da će ih zlatnici i dragulji obraniti od udarca mačem. Arya je bila pokraj kostura i njegova s veličina očitovala pogotovo sad, u usporedbi s njezinim likom koji je nama ostalima bio impozantan. Beathor joj je prišao i počeli su kopati oko kostura. Uspjevši odmaknutu zmajevu ruku, ispod nje se otkrilo veliko crveno pulsirajuće jaje u kojem je tekao život. Bez oklijevanja, paladinka je prihvatila mač koji joj je Beathor pružio sa značajnim pogledom i zarila ga u jaje. Mladunče crvenog zmaja je ubijeno. Mogu samo zamisliti Aryin ponos što je uništila biće koje je najveće zlo nastalo od majke prirode prije nego je uspjelo ostvariti svoje opake naume. Upravo u tom slavodobitnom trenutku, dok nam je pažnja bila uperena prema sredini prostorije, sa njezinog je drugog kraja urlajući uletilo stvorenje visoko oko 3 metra i mašući velikom drvenom toljagom. U prvi mah smo zastali, a onda smo prepoznali to zlo biće kao pećinskog trola koji je očito obitavao u ovim podzemnim halama koje je svijet zaboravio. Svi smo krenuli u napad i sve do jednoga nas je trol pokosio jednim zamahom svoje toljage. Razletjeli smo se na različite strane; imala sam tu nesreću da me odbacio u dio prostorije koji je bio najbliži te sam tresnula o zid i nakratko izgubila svijest. Otvorila sam oči na vrijeme da vidim užasnu scenu trola koji odgriza patuljkovu glavu. Maxovo tijelo ležalo je pod neprirodnim kutom pokraj mene. Dječakova prsa se nisu nadimala, u njima više nije bilo zraka kojeg je mogao udahnuti. Stresla sam se i izvadila luk, no ruke su mi se previše tresle od groze; sve moje strijele prošle su bezopasno pokraj trola ili su se zabijale u dijelove koji nisu bili vitalni. Paladinka je hrabro stajala ispred trola pokušavajući mu zadati pokoji udarac; očito je u tome uspijevala, ali trolove su rane zarastale brže nego što smo mi uspjeli zadati nove. U trenutku očaja, mag je podigao teški mač sa zemlje i bezglavo se zaletio prema trolu. Već sam se bila pomolila za njegovu dušu kada sam shvatila da je uspio. Proboo je trola točno kroz srce. Nije bilo vremena za likovanje, mag nam je objasnio da je jedini način da stvarno ubijemo stvorenje da ga spalimo, što smo žurno i učinili. Zatim smo odvukli tijela naših sudruga u prolaz, dalje od kostura velikog zmaja i ubijenog jajeta, dalje od plamteće buktinje pećinskog trola, dalje od mjesta na koje se više nikad nećemo vratiti niti bi to željeli, tamo gdje je toliko nas ostavilo svoje živote. Jurili smo hodnikom što dalje, a leptirić je zujao ispred nas. Napokon smo se zaustavili u malenoj prostoriji koja će postati grobnica našim prijateljima, i posljednje počivalište jednog moćnog predmeta i moje vlastite bezgranične gluposti. Ova je prostorijica bila puna odlomljenog kamenja, koje smo počeli slagati jedno na drugo, čineći tako tri kamena groba. Mag je počeo kopati po patuljkovim stvarima. Bijesne, i paladinka i ja smo se u trenutku okrenule prema njemu i zamolile ga da pusti Durgonove stvari kako ih je on nosio sa sobom. Popustio je i odmaknuo se u stranu. Shrvane tugom, očajem, umorom i brigama, bezbroj je isprika koje su postojale, no nijedna dovoljna, ljute na maga koji se tek nedavno pojavio u našim životima a već je radio nešto neovisno o družini, ljute na trola i na Gotmunga i na put koji je pred nama, zakopale smo naše mrtve onako kako smo smatrale da je ispravno. Greška koju će mi Beathor još mnogo noći i dana spočitavati, i to s dobrim razlogom.
